Renesansa

Renesansa je počela u 14. stoljeću u Italiji ,a svoju veliku vrijednost imala je u 16. stoljeću u Europi kada su se počele oživljavati vrijednosti klasičnog svijeta.

Tijekom Renesanse umjetnost se manje bavi religioznim temama dok se veliki dio umjetničkih djela bavio ovozemaljskim temama, portretima običnih ljudi, prirodnim pejzažima i scenama iz svakodnevnog života. Renesansna umjetnost bila je pod utjecajem humanizma i njegovog interesa za antiku, Grčke i Rimske mitove. Renesansni umjetnici davali su važnost realizmu. Oni su pokušavali predstaviti ljudske figure što uvjerljivije, a da bi to postigli slikari i skulptori su proučavali anatomiju i svijet oko njih. Zbog svoje bliskosti sa promatranjem prirodnog svijeta renesansni realizam je poznat i kao naturalizam. Još jedan važan napredak u renesansnom slikarstvu je bio razvoj uljanog slikarstva čiji pioniri su bili holandski slikari iz ranog 15. stoljeća Jan van Eyck i Hubert van Eyck. Prije pronalaska ove slikarske tehnike europski slikari su koristili tehniku fresko slikarstva ili temperu. Ova nova tehnika u slikarstvu omogućavala je slikarima više vremena za crtanje budući da su se ulja sporije sušila nego tempera. Prema riječima Roberta Erganga: ovo im je omogućavalo da ostvare ljepotu boja i bolji kvalitet cjelokupnog djela nego što je to bio slučaj sa temperom. Najpoznatiji renesansni umjetnici su: Leonardo da Vinci, Michelangelo Bounarroti, Masaccio (Giovanni di Simone), Giotto di Bondone, Donatello ( Donato de Betto di Bardi), Hans Holbein Mlađi, Jan van Eyck i Hubert van Eyck.

Manirizam

Manirizam je umjetnički pravac u zapadnoj Europi u periodu između visoke renesanse i baroka. To je razdoblje čije se granice ne mogu strogo odrediti, a okvirno se uzima period otprilike od 1520. do 1600.g.  Manirizam svjedoči o izgubljenoj ravnoteži, naglašava ono što je nebitno i popratno. Maniristi stavljaju unutarnju viziju, ma koliko ona bila subjektivna i irealna, iznad autoriteta prirode i klasičnih ideala realizma. Slikari mijenjaju proporcije ljudskog tijela, tako se javljaju figure izduženih formi, koje su više odraz subjektivnog i individualnog umjetničkog doživljaja nego realizma i idealizacije koja je specifična za visoku renesansu. Često se izražava horror vacui odnosno nemirne gradacije svijetla i sjene, odstupa se od harmonične uravnoteženosti i renesansnih kompozicija. Najpoznatiji predstavnici manirizma su: Pontormo, Parmigianiono, Tintoretto, Bronzino, El Greco.

Barok

Rokoko

Rokoko je umjetnički stil, točnije završni oblik baroka, i trajao je između 1720. do 1780. godine. Razvio se u Francuskoj, zahvatio je Njemačku, Austriju i manje Italiju, Španjolsku i druge zemlje.

Najveći doprinos rokokoa je u arhitekturi i umjetničkom zanatstvu. Za razliku od baroka, rokoko je prefinjen. Odlikuju ga: slikovitost i raskoš dekorativnih elemenata, nježnost boja i ljupkost figura. U slikarstvu se najviše slikaju ljubavne igre, scene iz života aristokracije, scene iz parkova, predstave lijepih žena, erotske scene i pastirske scene. Najznačajniji predstavnici u slikarstvu su: Antoine Watteau, François Boucher , Jean-Honoré Fragonard,Jean-Baptiste Simeon Chardin, William Hogarth, Giambattista Tiepolo, Balthasar Neumann, Canaletto, Fridrik Barbarossa i Louise Elisabeth Vigee Le Brun. 

Klasicizam

Klasicizam je umjetnički pravac koji je počeo nastajati još u vrijeme renesanse, a dostigao je svoj puni procvat u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Rusiji tokom 17. i 18. stoljeća, da bi u prvim desetljećima 19. stoljeća još uvijek ustrajao u nekim umjetnostima u vidu pseudoklasicizma (lažnog klasicizma). Označava dva razdoblja u europskoj likovnoj umjetnosti. Starije razdoblje 16.-17. st. ili Palladijev klasicizam. Stil koji je talijanski graditelj Andrea Palladio (1508.-1580.g.) inaugurirao u sjevernoj Italiji. U gradnji objekata oslanja se na rimske i antičke uzore, a u arhitekturi u oblikovanje uvodi jasnoću i jednostavnost, princip ravnih linija te plastičnu dekoraciju svodi na minimum. Koncepciji daje izraz mirne i dostojanstvene monumentalnosti. Snažno je utjecao na europske graditelje (J. van Campen u Nizozemskoj, C. Perrault u Francuskoj). Mlađe razdoblje klasicizma (često se naziva neoklasicizam) traje od 1760. do 1830.g. Pojavio se kao reakcija na raskošnost baroka i pretjeranost rokokoa te posljedica arheoloških otkrića antičkih spomenika (npr. Pompeja). Glavni nositelji ideje klasicizma bili su arheolozi i povjesničari umjetnosti J. J. Winckelmann i Ph. Caylus, pa se umjetnost klasicizma ne veže izravno na umjetnost klasične Grčke i Rima, nego preko estetičkih zasada. Glavno je načelo traženje antičkih ideala ljepote.

Neoklasicizam

Neoklasicizam je naziv za umjetnički pravac iz 19. stoljeća koji se isticao u likovnim umjetnostima, književnosti, glazbi, glumi i arhitekturi, a inspiracija su mu bila djela klasične umjetnosti stare Grčke i Rima. Neoklasicizam se nadovezuje na klasicizam u upotrebi stroge forme. U neoklasicizmu crtež postaje primarno sredstvo izražavanja, dok boja ima drugorazredni značaj i svodi se na akromatske tonove. Prostor je skučen i često iza figure u prvom planu. Najpoznatiji predstavnici neoklasicizma su Benjamin West, Jacques Louis David, Antoine-Jean Gros i J.A.D. Ingres.

Romantizam

Romantizam je umjetnički pravac u književnosti, glazbi i slikarstvu koji se javlja krajem 18. stoljeća, vrhunac mu je od 1800. - 1830.g. Najpopularniji pojam romantizma je  svjetska bol (njem. Weltschmerz) tj. pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti. Predstavlja osnovni ideal ljudskoga života, a to je povratak prvorođenoj slobodi - "povratak prirodi". Norma burnoga "povratka prirodi" izražava se snažno u slikarstvu kao kult oluje, oblaka, neba, mora, planinskih masiva. Slikarstvo romantizma, slično kao i u književnosti, javlja se kao reakcija na neoklasicizam koji je svojom poetikom sputavao punu slobodu individualnog stvaralaštva. Romantičari ponajprije naglašavaju slobodu i razvoj mašte, a izvore svojim temama traže prvenstveno u legendarnim i povijesnim događajima te, nerijetko, i u narodnom pjesništvu. To vrijedi i za romantičarske slikare, koji posebnu pozornost pridaju oblikovanju kompozicije i patetičnom izrazu, naglašenom koloritu te uočljivom kontrastu. Najpoznatiji predstavnici romantizma su: Johann Heinrich Fussli, Jean-Louis-Theodore Gericault, Eugene Deacroix, Camille Carot, Jean Francois Millet, Francisco Goya, Caspar David Friedrich, John Constable i Honore Daumier.

Realizam

Realizam u likovnoj umjetnosti (pretežito u slikarstvu i grafici) je stilski pravac koji teži postizanju iluzije zbilje, a traje od polovice do kraja 19. stoljeća (premda se djela stvarana po načelima relizma javljaju i prije, a i danas ima djela koja se stvaraju prema načelima realizma). Realizam se zalaže za objektivnost i uvjerljivost prikazivanja i opisivanja činjenične stvarnosti i razotkriva zakonitosti društva. Glavni predstavnici realizma koji su prikazivali radnike i seljake koji su naslikani naturalistički u smeđim tonovima i potpuno pasivni okruženi sumornom atmosferom te tematiku siromašnog sela jesu Gustave Courbet, Honore Daumier i Edouard Monet, Thomas Eakins, Jean-Francois Millet te hrvatski slikar Vjekoslav Karas.

Realizam je bio razlog osnivanja i društva ruskih umjetnika poznatih kao peredvižnjevci 1863. godine. Glavni predstavnik ovog društva bio je Ilja Jefimovič Rjepin.

Na estetici realizma nastalo je više smjerova u likovnoj umjetnosti 20. stoljeća: socijalistički realizam, nova stvarnost, magični realizam, hiperrealizam i novi realizam.

Impresionizam

Impresionizam je prije svega umjetnički pravac u slikarstvu (1867.-1886.g.) nastao u težnji da se u umjetničko stvaranje unesu osobna raspoloženja i dojmovi s obzirom na formu izlaganja i izražavanja. Zasniva se na realističkom i naturalističkom promatranju prirode. Naziv, isprva podrugljiva prizvuka, dobio je po slici Claude Moneta Impresija, izlazak sunca iz 1872.g. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. Umjetnici nisu bilježili prirodu kao statičnu i nepromjenjivu, već su na platno nastojali prenijeti njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promijenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja se odražava na vodi. S tisućama prijelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije moglo vidjeti, primjerice kvalitetu zraka, njegovu vlagu ili svježinu. Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba uživati u svim osjetilima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom od "stvarne" teme, a sadržaj je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su osjetila mogla percipirati. Predstavnici impresionizma u slikarstvu su: Camille Pissarro, Alfred Sisley, Pierre-Auguste Renoir, Claude Monet, Frederic Bazille, Armand Guillaumin, Barthe Morisot, Edouard Manet, Edgar Degas, Mary Cassatt, Paul Cezanne i James McNeil Whistler. Duh impresionizma je iz Pariza u Hrvatsku donio Vlaho Bukovac koji je snažno utjecao na mlade slikare (plenerizam): Celestina Medovića, Ferdu Kovačevića, Otona Ivekovića, Menca Klementa Crnčića i Mihovila Krušlina. 

Ekspresionizam

Ekspresionizam je umjetnički pravac s početka XX. stoljeća razvijen u Njemačkoj. Danas se izraz može koristiti za svaki umjetnički rad u kojem je objektivna stvarnost pomaknuta ili simbolički predstavljena da bi opisala unutrašnje stanje umjetnika. Ekspresionizam za osnovni cilj ima iznijeti unutarnje stanje autora, odnosno one emocije koje prožimaju samo njega i tako oblikuju njegovo viđenje svijeta. Te su misli i emocije uglavnom bile pesimistične i katastrofične, nastale pod utjecajem Prvog svjetskog rata, nemilosrdnog i besmislenog klanja i otuđenja ljudi u predratnom, ratnom i poratnom periodu. Prva prava ekspresionistička skupina, "Die Brücke" (Most), nastaje u Dresdenu 1905.g. Njihov manifest ističe važnost emocionalnog doživljaja kao testa moralnih i umjetničkih vrijednosti, a vrlo važan oslonac njihovom slikarstvo bio je pejzaž. Najprominentniji članovi skupine bili su Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Max Pechstein i Karl Schmidt-Rotluff. Druga ekspresionistička grupa, "Der Blaue Reiter" (Plavi jahač) osnovana je u Münchenu 1911.g. čija se estetika bazirala na traženju duhovnoga u umjetnosti, čime se razlikuju od skupine Die Brücke. U skupini djeluju i August Macke, Alexej von Jawlensky te Paul Klee. Iako manje poznata, nimalo manje značajna je i skupina "Neue Sachlichkeit" (Nova objektivnost) koja se razvila tijekom 1920-ih. Bila je to skupina koja je možda najbolje oslikala ratni i socijalni ekspresionizam, a ključne osobe koje se vežu uz rad skupine su George Grosz i Otto Dix. Germanskom ekspresionističkom krugu pripadaju još i njemački slikari Max Beckmann i Paula Modersohn-Becker, kao i austrijski slikari Oskar Kokoschka i Egon Schiele. Ostali predstavnici ekspresionizma su: Georges Rouault, Chaim Soutine, James Ensor, Amede Modigliani i Marc Chagall. Apstraktni ekspresionizam je kolektivno ime za grupu umjetnika u New Yorku koji su radili strasno emocionalne slike karakterizirane vrlo debelim nanosima boje i mase. Ovaj naziv je upotrijebio 1929. godine Alfred H. Barr Jr., osnivač muzeja moderne umjetnosti. Predstavlja kombinaciju apstraktne umjetnosti Vasilija Kandinskog i ekspresionističkih načela, a poznatim ga je učinio Jackson Pollock, a uz njega i Franz Kline, Mark Rhotko i Willem de Kooning. Bilo je to slikarstvo izrazite dinamike čija je posebnost bila korištenje cjelokupnih tjelesnih pokreta za prikazivanje slikarske teme.

Fovizam

Fovizam je naziv za način slikanja umjetničke skupine francuskih umjetnika koja je osnovana 1905. godine u Parizu. Vođe pokreta bili su Henri Matisse i André Derain. Osim Matissea i Derain, ostali umjetnici fovizma su: Albert Marquet, Charles Camoin, Louis Valtat, Henri Evenepoel, Maurice Marinot, Karl Pärsimägi, Jean Puy, Maurice de Vlaminck, Henri Manguin, Raoul Dufy, Othon Friesz, Georges Rouault, Jean Metzinger, Kees van Dongen i Georges Braque. Glavno obilježje fovističke umjetnosti je žestina boja i deformacija likova. Na slikama se primjećuje i odsutnost perspektivnih zakona. U djelima njegovih najistaknutijih predstavnika i osnivača (Georges Rouault, Henri Matisse, Maurice de Vlaminck, André Derain) mogu se ipak vidjeti iskustva impresionista - čiste boje bez crne, toplo-hladne boje za svjetlo i sjene. Također se može prepoznati i utjecaj Gauguina i Van Gogha u smjelosti i čvrstoći poteza kistom. Fovisti su rabili isključivo čiste boje iz tube i postavljali su razne snažne boje jednu uz drugu. Sam fovistički nesklad forme i čistih boja nije bio tako "divlji"; on se osnivao na spoju kvalitativnih i kvantitativnih komplementarnih osobina boja. Dakle, oblici su bili prilagođeni bojama.

Simbolizam

Simbolizamje umjetnički pokret 19. i početka 20. stoljeća. Po svojim glavnim osobinama blizak je romantizmu, a želio se odvojiti od naturalizma i realizma, unošenjem nesvjesnog i duhovnog. Simbolizam u književnosti je u biti drugačiji od simbolizma u likovnoj umjetnosti, iako se oni preklapaju u više točaka. U slikarstvu, simbolizam je zapravo nastavak istih mističnih težnji u romantičarskoj tradiciji, koja podrazumijeva umjetnike kao što su: Caspar David Friedrich, Fernand Khnopff i John Henry Fuseli, te je još više povezan sa samosvjesno tamnom i intimno dekadentnom stranom ovog pokreta. Postojale su odvojene skupine simbolističkih slikara i kipara kao što su: Gustave Moreau, Gustav Klimt, Ferdinand Hodler, Mikalojus Konstantinas Čiurlionis, Odilon Redon, Pierre Puvis de Chavannes, Henri Fantin-Latour, Edvard Munch, Félicien Rops, i Jan Toorop. Simbolizam u slikarstvu je imao dalekosežniji utjecaj te je imao sljedbenike u Rusiji (Mihail Vrubelj, Nicholas Roerich, Viktor Borisov-Musatov, Martiros Sarjan, Mihail Nesterov, Leon Bakst), Meksiku (Frida Kahlo), te u SAD-u (Elihu Vedder, Remedios Varo, Morris Graves i David Chetlahe Paladin). Začetnik simbolizma u hrvatskoj umjetnosti bio je Bela Čikoš-Sesija, a zamijetan je kod R. Auera, V. Bukovca te osobito skupine Medulić, koja je nadahnuće pronalazila u nacionalnoj epici . Uz Meštrovića, najznačajniji kipar hrvatskog simbolizma bio je Robert Frangeš-Mihanović.

Kubizam

Kubizam je umjetnički stil moderne umjetnosti, nastao u Francuskoj od 1907. do 1911.g. Započeo je kao slikarski pokret, ali se odrazio i u kiparstvu. Kubizam je imao značajan utjecaj na pojavu apstraktne umjetnosti. Zapravo, smatra se kako je jedan od najutjecajnijih umjetničkih pokreta 20. stoljeća. U užem smislu, kubistička djela se smatraju onima koja su nastala u Parizu (Montmartre, Montparnasse i dr.) od 1911.-1920-ih, kada su iz njega izrasli drugi pravci kao što su: orfizam, vorticizam, futurizam i konstruktivizam. Svođenje nepravilnih oblika na pravilne oblike, prirodnih na geometrijske, jedna je od najstarijih metoda čovjekova svladavanja vidljivog svijeta. Često se smatralo da je geometrijsko "idealiziranje" prirode put prema otkriću same ideje prirode, pa tako, nastoji li slikar dokučiti geometrijske zakone prirode, njegova će slika biti bolja od pukog oponašanja prirode. Dakle, neki slikari su toliko pojednostavili oblike da su npr. kuće postale nalik običnim kockama (kubusima). Ime kubizmu dao je Henri Matisse, koji je za Braqueove pejzaže rekao: "Gle nagomilane kocke!". Postoje dvije vrste kubizma: Prva faza kubizma je fasetni ili analitički kubizam, u kojemu oštri bridovi odjeljuju volumene ili plohe. Problem prostora i volumena rješava prvenstveno svijetlom i sjenom - analitičko prikazivanje trodimenzionalnih oblika viđenog sa svih strana na dvodimenzionalnoj plohi slike. Pri tome su oblici razlomljeni u manje forme (fasete), površina slike je dinamična, a od objekta ostaju tek neke karakteristične naznake. Analitički kubizam traje negdje do 1912.g. kada ga zamjenjuje druga faza kubizma, tzv. sintetički kubizam koji napušta svako iluzionističko svojstvo slike. U toj fazi istraživanja oblika slikari su počeli spajati i komponirati pojedine ulomke oblika stvarnih predmeta u odnose i spojeve kakvih u stvarnosti nema. Slika postaje izrazito dekorativna, boja dobiva na važnosti i zamjenjuje raniju jednobojnost. U želji da oblici budu raznovrsniji, što bogatiji asocijacijama i ujedno što stvarniji u sliku se unose strani materijali (isječci iz novina , dijelovi tkanine), umeću se tipografska slova, što je rezultiralo tehnikom kolaža (franc. colliere = lijepiti), ne samo od papira nego i od predmeta različitog podrijetla (asamblaž). Osnivači kubizma su Georges Braque i Pablo Picasso, a pridružuju im se umjetnici kao što su: Jean Metzinger, Albert Gleizes, Robert Delaunay, Henri Le Fauconnier i Fernand Léger, Marc Chagall i Amedeo Modigliani, a u Hrvatskoj Sava Šumanović, Marino Tartaglia, Vlado Gecan i S. Kregar.

Apstrakcija

Apstrakcija -Apstraktna umjetnost je smjer u modernoj likovnoj umjetnosti s početka 20. stoljeća koja teži čistoj ekspresiji oblika, linija i boja i tematskoj neodređenosti. Umjetnici se približavaju motivu želeći oslikati njenu bit, a produkt toga su slike kao da su slikane "iznutra". U tom pokušaju umjetnik se udaljava od predmetnih motiva i ostaju mu samo čiste likovne vrijednosti (linija, boja, obris, kompozicija, itd.). Slika je postala pokazatelj unutarnjeg stanja duha i duše i ne "predstavlja" ništa (ne teži tome da izigrava bilo što iz opipljiva svijeta). Apstraktne tendencije se javljaju i kod talijanskih futurista Giacomo Balle i Umberta Boccionia, ruskih slikara M. F. Larinova i N. S. Gončarova (rajonizam), te Čeha F. Kupke (muzikalizam) i francuskih slikara Roberta i Sonje Delaunaya (orfizam). Pod utjecajem orfizma M. Russel i S. Mackdonald Wright osnivaju sinkronizam. I kao što priroda stvara nepravilne, krivudave i zavojite oblike, osobito u organskim tvarima, te pravilne, geometrijske, kristalične oblike, posebno među mineralima, tako se i dvije glavne struje apstraktnog slikarstva, prema njihovim vizualnim osobinama nazivaju: organičkom i geometrijskom apstrakcijom Geometrijsku apstrakciju začeo je Kazimir Maljevič. Apstraktni ekspresionizam je moderni stilski pravac američkog apstraktnog slikarstva koji se razvio u New Yorku 1940-ih godina, a tijekom 1950-ih se afirmirao kao dominantan umjetnički smjer u SAD-u i u Europi. Apstraktni ekspresionisti su razvijali nadrealističku metodu automatizma, što ih je dovelo do gestualne aktivnosti koja izmiče razumskoj kontroli. Tako naslikana slika nije prikaz nekog sadržaja nego polje slikarova tijela koje ostavlja trag, a trag postaje sadržaj - djelo. Slika je zapis automatizirane kretnje, intervencije koju proizvodi umjetnik, a on to može činiti kistom, prolijevanjem boje iz kantice ili prskanjem boje četkom (dripping), pri čemu nastaje neobuzdan, spontani kovitlac gestualnih tragova, a središte slike se gubi i ona curi ravnomjerno preko svojih rubova na sve strane. Najvažniji slikar ovoga pravca je Jackson Pollock.

Enformel

Enformel ili neformalna umjetnost je skupni naziv za stilove apstrakcije u Europi i kasnije u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Svoje korijene ima u Parizu i New Yorku 1940-ih i 1950-ih odakle se kasnije širi cijelom Europom. Novi pravac slikarstva javlja se gotovo istovremeno u Parizu i New Yorku. Ličnosti koje mnogi povijesničari umjetnosti smatraju očevima spomenutog fenomena jesu Wolfgang Schultz-Wols i Jackson Pollock, jer razvijaju sličan pravac u umjetnosti. Pojam "art informel", što bi značilo umjetnosti bez forme ili bezoblična umjetnost, predlaže francuski kritičar Michel Tapié 1950. godine. Tim je izrazom Tapié htio opisati umjetnost nastalu sponatnim pokretom kod koje je tradicionalno komponiranje izostavljeno. Drugim riječima postizanje simetrije i ravnoteže, kao i jasno definirano središte izostaju kao glavne okosnice djela, a platno je shvaćeno kao polje za psihičke improvizacije. Predstavnici uz spomenute su i Alberto Burri, Lucio Fontana i Antonio Tapies dok su u Hrvatskoj najznačajniji Slavko Kopač, Antun Motika, Marijan Detoni, Ferdinand Kulmer, Eugen Feller, Šime Perić, Edo Murtić, Ivo Gattin, Ljubo Ivančić, Oton Gliha, Marijan Jeušovar, Đuro Seder i Vlado Kristl.

Suprematizam

Suprematizam je umjetnički avangardistički pravac nastao 1913.g. u Rusiji. Osnivač suprematizma je Kazimir Maljevič poznat po slikama «Crni kvadrat na bijelom polju», a zatim i «Bijeli kvadrat na crnom polju». Kazimir Maljevič je i autor manifesta «Od kubizma do suprematizma», a zalaže se za prevlast (supremaciju) čistog osjećaja u umjetnosti; nastoji dosegnuti savršen sklad oblika i boja nepredmetnim slikama, crtama i osnovnim geometrijskim likovima. Tu se radi o jednoj bezpredmetnoj, apstraktnoj umjetnosti, slobodnoj umjetnosti koja svoja djela svodi u jednostavne geometrijske oblike kvadrata, trokuta, križa ili čistih linija. Suprematizam se dijeli u tri faze: crna, crvena i bijela. Uz Kazimira Maljeviča predstavnici suprematizma su Vera Jermolajeva, El Lisicki, Varvara Stepanovna i Natan Altman.

Dadaizam

Dadaizam je umjetnički pravac koji u traženju novoga izraza negira sve ustaljene vrijednosti. Dadaizam nastaje vrlo burno 1916.g. u Zürichu u Švicarskoj i naglašava besmislenost civilizacije koja uništava vlastite vrijednosti, naglašava apsurdnost izlažući banalne predmete kao umjetnička djela. Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonitosti logike, ismijava "vječnu ljepotu". U likovnim umjetnostima pokret je bio odgovor umjetnika na tragične životne okolnosti, prije svega na I. svjetski rat. Odbijali su svaki realizam u umjetnosti, bili su anarhistički i nihilistički orijentirani prema važećim vrijednostima. On je u biti bio negacija umjetnosti, "anti-umjetnost", ismijavanje njezine uloge u društvu i izrugivanje umjetnika samome sebi. Dadaisti su jednostavno doslovce prenijeli metodu besmisla iz stvarnosti u umjetnost. Predstavnici dadaizma su Francis Picabia, Marcel Duchamp, Jean Arp, Johannes Baader, Otto Dix, Theo van Doesburg, Georg Grosz, Raoul Hausmann, John Heartfield, Hannah Hoch, Man Ray, Hans Richter, Kurt Schwitters i Beatrice Wood.

Tašizam

Tašizam je naziv za stil apstraktnog slikarstva koji se javio u francuskoj 1940-ih i 1950-ih. Izraz tašizam usvojio je 1954.g. francuski kritičar Charles Estienne da bi opisao način slikanja čije je obilježje taches, odnosno mrlje boja, koje se stvaraju prskanjem ili kapanjem boje po platnu. Georges Mathieu odabrao je izraziti se ovim spontanim načinom i razvio je tehniku zamršene kompozicije apstraktnih znakova u brzom polukaligrafskom izrazu. Mathieu je svoje mnogobrojne slike iznosio u javnost na dramatičan i efektan način, čime je najavio umjetnost performancea. Odbacujući svjesno oblikovanje i potaknuti automatizmom umjetnici tašizma nanose boju u mrljama ili prugama ne samo uobičajnim slikanjem već i kapanjem i prskanjem. Glavni predstavnici tašizma: H. Michaux, J.-P. Riopelle, S. Francis i Wols (pravo ime A. O. Schulze), a u hrvatskom slikarstvu F. Kulmer i O. Petlevski.

Pop art

Pop art je umjetnički stil koji se javio u Velikoj Britaniji i SAD-u 1950-ih, a vrhunac dosegao 1960.-ih godina 20. stoljeća. S apstraktnim ekspresionizmom i enformelom umjetnost postaje ekskluzivna i strana tzv. običnom čovjeku, što je dovelo do toga da se negdje polovicom 1950-ih predmet slikarstva radikalno mijenja. Umjetnici, svaki na svoj način, nastoje uključiti publiku u aktivno sudjelovanje u opažanju i stvaranju djela. Prvi takav pristup, tražeći inspiraciju iz neposredne okoline, bio je orijentiran oko vrijednosti masovne potrošačke kulture, s ciljem ukidanja granica između visoke i popularne umjetnosti. Pop art je u komentiranju banalnosti masovne kulture, koje je tretirao čas ironijom čas s razumijevanjem i sućuti, stvorio vrlo učinkovitu umjetničku poruku. Umjetnici su na razinu umjetnosti počeli uzdizati oblike iz svakodnevnog života, banalne i trivijalne likovne pojave, stvari naprosto kojima je suvremeni čovjek na svakom koraku bio okružen. Od stripa i reklamnih oglasa, naljepnica na konzervama s hranom ili bocama, likovima u ilustriranim časopisima, do izrazito primitivnih i masovno proizvedenih predmeta svakidašnje uporabe - sve je postalo temom umjetničke slike. Predstavnici pop arta su: Jasper Johns. Robert Rauschenberg, Roy Lichtenstein, Andy Warhol i Mel Ramos. Među značajnijim američkim predstavnicima valja još svakako spomenuti Jamesa Rosenquista, Edearda Ruschu i Jima Dinea. Najvažniji predstavnivi britanskog pop arta su Eduardo Paolozzi, Richard Hamilton, Peter Blake, Ronald Brooks Kitaj, i David Hockney. U Njemačkoj je glavni predstavnik Sigmar Polke.

Op art

 Op art (skr. za "optička umjetnost") je umjetnički pravac apstraktne umjetnosti koji je nastao i razvijao se krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. stoljeća. Naziv je prvi put korišten 1964.g. na pripremama za izložbu The Responsive Eye u Muzeju umjetnosti u New Yorku, a ime je nastalo kako bi se razlikovalo, ali i podjsećalo na drugi pravac koji se istovremeno razvija u suvremenoj umjetnosti, pop art. Autori djela op arta koriste poznavanje geometrije i optike. Trude se da pomoću vrlo često samo crno bijelih geometrijskih obrazaca i plošnih formi dosegnu optičke iluzije i utisak pokreta ili nestabilnosti u svojim djelima.

Konceptualizam

Konceptualizam ili konceptualna umjetnost je pravac u modernoj umjetnosti od ranih 1960-ih do sredine 1970-ih godina. Nastao kao težnja umjetnika da dematerijalizira predmet umjetničkog djelovanja, da korištenjem netradicionalnih umjetničkih postupaka i materijala (polaroid, film, video, tijelo umjetnika - body art, happening, urbane akcije i intervencije) objasni idejni sadržaj koji prethodi djelu ili je u njemu sadržan. Radikalno proširila područje umjetničkog stvaralaštva, zadržala stalan kritički stav prema tradicijskim umjetničkim i kulturnim vrijednostima.

Konceptualni umjetnici često preuzimaju ideje iz filozofije, psihoanalize, feminizma i političkih aktivnosti. Glavni predstavnici:Joseph Beuys, Mario Merz, Christo, Joseph Kosuth, a u Hrvatskoj Josip Stošić, Goran Trbuljak, S. Braco Dimitrijević, Marina Abramović, Tomislav Gotovac i dr. Nakon 1978.g. pojavljuje se postkonceptualno slikarstvo i razni oblici tzv. nove umjetničke slike. Vrste konceptualnih umjetnosti su: instalacije, videoumjetnost, body art, performans, happening, land art.